23. prosinac, 2 sata posle ponoci
Zvoni telefon, poziv iz bolnice
Sve mi je bilo jasno, ne
Ref.
Samo ostaje nada da vrijeme
Sad lijeci sve rane
I da bog ce mi dati sad snage
Prezivjet te dane
Sad jos osjecam miris tvog tijela
U nasem krevetu lezi po svud
I neispijena salica kave
Stalno podsjeca nemam kud
Nova zora polako sad svice
Ali tebi to svejedno je
I nema veze sto pjevaju ptice
Jer to gore sad ne cuje se
Ref.
Ne znam sto sad da radim sa sobom
Nosim neizbrisiv trag
Nikad vise tvoj sapat na uhu
Otvaram prozor zagusljiv je zrak
Brzo oblacim kaput na sebe
Zurno izlazim na ulicu
Bas je dobro sto kisa rominja
To nisu suze na mom licu
Jos pamtim sve nase posljednje rijeci
Taj cvrsti zavjet neraskidivi
Da podjem s tobom ja znam ne bi htjela
Moram se boriti, moram sa tim
