Na tvome èelu tama sa svjetlom još se bori.
Tepa li il' me kori glasiæ tvoj koji zove - mama!?
Znaj, odkad tvoje kuca, moje je srce stalo,
Svak ima svoga suca, spavaj, sunce moje malo!
Znaš li da tvoje oèi imaju boje neba?
Da èak i neke noæi kriju sjaj sunca ako treba?
Pitaš me što je to beba, kakve su boje cvijeæa
i zašto ljudima treba to što neki zovu sreæa?
Nemoæna kao ptièe što je iz gnijezda palo,
vjeruješ u sve prièe, - sunce moje malo.
Sve što sam zvala svojim, sve to se tebi dalo.
Živim životom tvojim, spavaj sunce moje malo!
