poæi æemo izvan grada kreæemo na put u sumrak zavjesa od kiše pada drvoredi piju sumrak biti daleko od tih divnih ljudi što su zaboravili smijeh a nama nek se u otsustvu sudi jer mi smo pošli zauvjek u sumrak otišli smo iznenada ne znamo što nosi sutra blijedo svjetlo listopada žute pumpe pored puta i svako novo jutro dok nas budi polako zamesti æe trag misli ne priznaju al srce sluti da ovaj dugi let je pad u sumrak