Zar nije previše? Dva ožiljka na licu vremena, a, ja prikradam se... Davno ispričanim pričama, nedostupnim lavirintima, crveni bljesak tražim... Reči gube smisao. Nekada si disao snagom uzavrelog zanosa... Noć mi šamar udara, istina zaudara... Sve što sam tražio odjek tišine nosi, kroz vene modroga zla. Mrak me proganja, ostajem sasvim budan u kandži sopstvenog sna. Još nije gotovo, predosećam... Poznatu jezu osećam, pripremam se... za još jedan nalet ludila, uzalud me savest budila, pogrešnim putem hodam...